Knjigu O plesu: da ne bih dijelila tišinu i nepostojanje u izdanju Hrvatskog centra ITI uz autoricu Ivu Nerinu Sibilu predstavit će njezina urednica Maja Đurinović, povjesničarka plesa i kritičarka.
O plesu: da ne bih dijelila tišinu i nepostojanje, Iva Nerina Sibila
Knjiga O plesu (da ne bih dijelila tišinu i nepostojanje) Ive Nerine Sibile strukturirana je kao heterogeni, ali duboko koherentan sklop eseja, kritika, intervjua i razgovora, performativnih čitanja (ili pisanja) i (pri)sjećanja, koji se protežu kroz više od dva desetljeća, od 1999. do 2025, pri čemu se sama forma može iščitati kao napetost između kronološkog (chronos) i iskustvenog, zgusnutog vremena (kairos). Naime, iako tekstovi nastaju linearno, njihovo čitanje proizvodi razne vremenske čvorove u kojima se prošli događaji stalno reaktualiziraju, kroz percepciju, sjećanje i tijelo, što posebno dolazi do izražaja u uvodnom motivu Liebe Sofija, gdje ostaju tek fotografije i požutjeli papiri, ali i tiho znanje koje struji tijelima, čime autorica već na početku postavlja ključni epistemološki problem cijele knjige, problem rupture, epistemološke panike, čak i incidenta.
Kako pisati o plesu bez njegove redukcije, odnosno kako prevesti tjelesno iskustvo u jezik – u misao onkraj logosa – a da se pritom ne izgubi njegova ontološka specifičnost. Autorica na to odgovara formulirajući pisanje ne kao sekundarni čin, a posteriori, nego kao produžetak percepcije, kao vježbu artikulacije percepcije plesnog pokreta i neke organski čiste (i nevine) gestualnosti, čime percepciju definira kao aktivnu, kognitivno-afektivnu praksu, a ne pasivno gledanje. Time se njezin rad može smjestiti negdje između teorijskih pozicija Andréa Lepeckog, koji tvrdi da ples izmiče reprezentaciji i da je svaki zapis zakašnjeli trag, zatim Peggy Phelan koja ustrajava na nestajanju izvedbenosti kao i na njezinoj efemerno-ontološkoj osnovi, i Rebecce Schneider koja pokazuje da izvedba ipak opstaje kroz tijela i ponavljanje, da spomenem samo neke, što Iva Nerina Sibila praktično demonstrira kroz vlastiti hibridni diskurs: ja čitam da bih izvodila, ja izvodim da bih pisala, paradigmatski (analoški) plešem kako bih uputila na nešto drugo, puno važnije. No, njezini tekstovi ipak nisu samo dokumentacija, nešto arhivski mrtvo u Nietzscheovu smislu riječi, nešto što je potrebno vratiti modernitetu upravo onako kako se hermeneutikom vraća značenje smislu. Oni su, naprotiv, rekonstrukcija događaja u drugom mediju, odnosno nova izvedba, pa i plesni studiji – tako pojmljeni, horribile dictu – ovdje ne funkcioniraju samo kao neutralna analiza, nego i kao performativna disciplina.
Leo Rafolt, PLESNA SCENA.hr, 27. travnja 2026.
