Sol nastaje tijekom 2020. godine pod utjecajem neizvjesnosti i nesigurnosti uzrokovane pandemijom i tektonskim poremećajima: onih doslovnih, u zemljinoj kori, kao i onih društvenih koji se daju naslutiti u osjećaju preslagivanja vrijednosnih sustava u nama i svuda oko nas.
Prepoznajem svoje sidro u autentičnosti doživljaja žive izvedbe i uranjam u nju, promatrajući pri tom kako djelujem na društvene i povijesne konotacije formata „ženskog sola“, a što te konotacije čine meni, u izvedbi i izvan nje. Prepuštam publici upisivanje simbolike, značenja i referenci. Nekih sam svjesna, neke su izvan kontrole. U predstavi se pojavljuju duhovi prijašnjih radova: Karusel (Japelj, Marchig), Ovo (ni)je moja šuma (Govedić, Japelj, Marchig), Divljač (Trafik; Alvir, Banich, Čuljak, Liverić, Lupi, Marchig, Svetopetrić), Glečer (Horvat, Marchig, pavleheidler, Pregrad) i Najtužniji komad. Ikad. (Gutić Mižimakov, Lancia, Marchig, Sibila, Vodenica) i kostimi Andrijane Botice, Olivera Jularića i Iztoka Hrge.
Posvećena je ovim suradnjama i ljubavi koja je iz njih proizašla.
S.M.
Simbolički kapaciteti kostima u izvedbi neosporni su.
Zastiranjem kostimima izvođačica preuzima različite figure, istražuje ih te zatim napušta, a njihova kontinuirana izmjena dopušta prividno beskonačne transformacije na sceni. Mišljeni kao neživi objekti na tijelu ili pored tijela, inherentno prazni, lišeni svih značenja, kostimi u suodnosu sa okolinom postaju katalizatori narativa.
Sol je materijalizacija ‘svih Silvia’ proizašlih iz mapiranja prošlih radova i vlastitog iskustva dugogodišnjeg djelovanja na plesnoj sceni. U toj igri, kojom se djelomično sugerira značenje, a djelomično je ostavljeno na kolektivno upisivanje – autorica poziva gledatelje da budu sukreatori u konstruiranju značenja.
Generirane spoznaje uvjetovane su individualnim iskustvom i očekivanjima svakog gledatelja koji odluči sudjelovati u tom neponovljivom komunikacijskom činu, pri čemu mu kostim postaje gradivnim elementom svega materijalnog (scene) i nematerijalnog (identiteta) u izvedbi.
T.K.
Autorica i izvođačica: Silvia Marchig
Kostim i instalacija: Tea Kantoci
Glazba: Josip Maršić
Dizajn rasvjete: Saša Fistrić
Fotografija i grafički dizajn: Jason Mulhausen
U predstavi se koristi pjesma Metronome grupe Nomeansno.
Produkcija: Kik Melone, u partnerstvu s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu, u sklopu programa ANTISEZONA 20.
Projekt je realiziran uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija RH i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.
Hvala: Plesnom centru TALA, Antisezonkama
Silvia Marchig (Rijeka 1975.) je plesna umjetnica i pedagoginja s više od 30 godina iskustva na profesionalnoj plesnoj sceni. Umjetnička je voditeljica Kik Melone, umjetničke organizacije autentične poetike i specifične metodologije su-autorstva, kroz koju je u posljednjih 16 godina proizvela 15 cjelovečernjih predstava i brojne intermedijalne radove eksperimentalnog formata. Predstave „Ms Fox Invited Ms Cat For Tea” (2016.) i „Sol“ (2020.) nagrađene su Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju plesnu predstavu u cjelini. Jedna je od organizatorica programa ANTISEZONA – ples u Gorgoni, suradničkog projekta triju umjetničkih organizacija i Muzeja suvremene umjetnosti koji donosi inovativni način samo-kuriranja plesnih programa. Autorski radovi Silvije Marchig smještaju izvedbu u područje preklapanja plesa, performansa, glume i ostalih medija, uvijek u potrazi za intenzivnim izvedbenim doživljajem.
